Počelo je prije 20 godina kada je grupa entuzijasta koji su živjeli planinarstvo odlučila osnovati PD. Vrapče.

Sječam se kada sam u jesen 97-me sreo 4 tada nepoznata čovjeka  koji su mi taj dan pričali o nekom meni nepoznatom svjetu planina. Nisam puno toga razumio, ali sam osjetio strast u glasu i vidio iskre u očima i odmah znao da i ja to hoću. Prvi izlet po snijegu u tenesicama, a dalje je povjest – oprema, planiranje, knjige, karte, novi ljudi, dogovori, izleti, hodanje, druženje i tako u krug. Generatori napretka su bili iskusni članovi koji su tada već dugo bili u planinarstvu, a informacijama u knjigama, ni kartama  najčešće nije moglo vjerovati.

 To je bilo vrijeme prve planinarske škole, markacista, vodića, što je pokrenulo nove škole, nove vodiće, markaciste i na kraju instruktore – sve to uz potporu ili u organizaciji naše krovne organizacije Hrvatskog planinarskog saveza.

Vrlo brzo smo se aktivno uključili u održavanje 3 staze na Medvednici, a uz to dobili i jednu stazu na najdražoj planini Velebitu.

Sječam se kako smo se veselili kada smo odradili prvi izlet na Risnjak autobusom i svih problema koji su nas snašli, ali već tada se vidjelo da je naša najveća kvaliteta zajedništvo.

Krenuli su i višednevni izleti – prvo Velebit, pa Mosor da bi kroz sljedćih 15-ak godina proputovali i planinarili kroz : Sloveniju, Italiju, Austriju, Slovačku, Poljsku,Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Grčku, BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.  U Hrvatskoj smo prošli sva gorja i planine, puno pohoda u gostima kod drugih planinara i gljivara, i sa drugim prijateljskim društvima, prošli  sve Nacionalne parkove i Parkove prirode,  ispenjali vrhove svih večih otoka od Krka do Mljeta, livadarili i planinarili od Baranje do Konavala, od Istre do Međimurja. Vozili smo se autobusima, automobilima, kombijima, vlakovima, brodovima, čamcima đipovima, biciklima, žičarama, uspinačama i svakakvim čudnim prevoznim sredstvima – vidjeli smo planine, brda i doline, špilje, vodopade, more, rijeke, usjeke i  jezera, upoznali smo svijet, ali je isto tako svijet upoznao nas!

Veliki dio naših aktivnosti je vezan uz livadu Družinec na koju smo pronašli slučajno i od jedne devastirane lokaciju kroz godine rada stvorili izletište. Odmah se krenulo sa radnim akcijama za 1. Svibanj koje su postale tradicija – prvo radimo, pa jedemo najbolji grah, a poslije legendarne veselice!

Kako smo puno godina razmišljali o tome da napravimo svoj pohod logično je bilo da nam livada Družinec posluži kao baza, a pravi izazov je bio priprema Vrapčanske obilaznice i obilaznice 15 vrhova za 15 godina!

Organiziranjem pohoda u šumi  vrlo brzo smo uvidjeli da  nam je najveći problem kiša, pa se  rodila se ideja o izgradnji nadstrešnice,  tako je uz veliki trud ekipe 2 u 8 osvanulo „Planinarko srčeko“ nama najdraži planinarski objekt. Veliki poticaj su nam nove  klupe i stolovi  koje smo dobili prošle godine i postavili na livadi - zahvaljujemo predsjedniku gradskih četvrti podsused – Vrapče.

Aktivno smo se uključili u projekt „Zlatni medvjed“, kasnije „Snježna Kraljica“ i sudjelovali u svim utrkama Svetskog kupa u slalomu na našem Sljemenu na svim zadaćama koje su postavljene pred nas.

Bili smo i još smo uvijek podrška ili nosioci  projekata koji su pokrenuti  u osnovnim školama – Oton Iveković, Gornje Vrapče i Grof Janko Drašković.

Moram spomenuti još nešto po čemu smo prepoznatljivi, a to je pjesma i veselje na svakom koraku gdje prođemo. Već dugi niz godina u sklopu našeg društva djeluje Vis Putari. Imamo svoju autorsku himnu koja je već prepoznatljiva na planinarskim domovima, a prvi puta izvedena na Samoborskom Fašniku,  na Belcu je snimljen i video spot!

Sretan što sam što sam  upoznao puno dobrih ljudi kroz protekle godine.  Kao i u životu neki dođu da bi ostali, nekima smo samo prolazna stanica,  a uvijek ćemo se sječati onih koji su nas prerano ostavili i otišli planinariti na nebeske planine!

I kao što pjesma kaže: „Za se cajte z vama ja nikaj ne bi dal, za se peneze na svetu mi ne bi bilo žal,

                                              da me z vama zatvore u planinarski dom, vi za navek u srcu ste mom.“

Prvih 20 godina je iza nas, a nadam se da ćemo kao i do sada zajedno planinarati, slaviti, pjevati, kartati bolovati, tugovati, svađati se i miriti, te  podržavati i uvažavati jedni druge.

Želim svima nama još puno godina zdravlja, hodanja  i druženja,  i da se svi zajedno nađemo za 20 godina!

Marijan Herceg