Ostvareni san PD „Vrapče“ i priča jednog markacista: Vrapčanska obilaznica

 

Ideja nije nova, stara je gotovo koliko i PD „Vrapče“. Sjećam se, početkom veljače 2011. g. na sastanku društva aktualizirala se ta tema ponovno: idemo nešto napraviti za društvo.

Nemamo svoj dom, ali imamo zapadnu Medvednicu, prekrasnu, ali slabo posjećenu; pokažimo sadašnjoj generaciji planinara kroz jedan oblik planinarstva Gornje Vrapče i njegove  potoke, slapove, klance, livade, špilje, vidikovce, a i kuće i domove. Srce mi je odmah zaigralo; bože, pa taj dio Medvednice poznam bolje nego svoj džep! Markacist sam, tu su naši putovi koje uređujemo, otkad sam u penziji barem tri puta tjedno šaram po šumi zap. Medvednice, živim u G. Vrapču, 20 min do šume itd.

 

Toga dana, poslije sastanka, u krevetu sam razrađivao plan i turu, sve dok nisam zaspao.Svanuo je utorak 22.02.2011. Dižem se, na brzinu nešto pojedem, spremim ruksak, GPS, pinklec na pleća i put pod noge. Prvobitna ideja bila je da u toj eventualnoj obilaznici uključim sve putove koje markacistički održava PD „Vrapče“, a to su: 4, 5 i 10, sve tu na zap. Medvednici. Dakle krećem, uključujem GPS, mjerim sve podatke: početna visina, elevacija, smjer, vrijeme hoda, zapravo sve što treba za informaciju o putovima zamišljene obilaznice koje ću na sljedećem sastanku društva predočiti. I bi tako, krećem iz G.Vrapča, s početka pl. puta 4, preko Dragulinca na pl. put 5, preko polušpiljice na Zelenu magistralu, na dom Glavicu, spuštam se do poznate špilje Veternice. Sada prva dilema: vraćati se natrag gore do Glavice i dalje do puta za Bizek? Ne, to se neće nikom sviđati. U glavi mi je kružna obilaznica i sjetim se kolnog puta jedne prečice do Bizeka, odmah tu, 30 m iznad špilje lijevo i evo me za 15 min na pl. putu 2 na Bizeku. Put me dalje vodi pokraj nekadašnjeg pl. doma Bizek, kamenoloma i dalje do kuće i vidikovca Kameni svati. Prolazeći kraj kamenoloma vidim puno smeća (vidim i previše), a kak sam stari planinar, ekološi osviješten, razmišljam: joj, ne bumo  vodili planinare tu kraj smeća, i vraćam se na križanje one prečice iz Veternice i pl. puta 2. Znam sve kolne putove po šumi i odlučim zaobići kamenolom i stvoriti novi put. Ostavljam trag GPS-a, spuštam se na put 2A i pravac Kameni svati, ali gdje sad staviti kontrolnu točku? Nema ništa atraktivno, samo šuma, a Bizek sam preskočio. Sjetim se križanja 5-6 kolnih putova i uz njih jedne vrtače pa se odlučim za tu varijantu. O Kamenim svatima, prekrasnom vidikovcu, sve se zna. Zamišljam KT na samom vrhu, 489 m, i krećem prema Ponikvama, izvoru Javorščaku (Jambrišakovo vrelo). Idealno za KT, jedino se moram 300 m vratiti i nastaviti dalje putom 1 do slapa Sopota. Ne pokazati 9 m  slap na Medvednici nezamislivo je. Penjem se na Vrapčevu goru i dalje za dom Risnjak. Na Risnjaku razmišljam: ići po pl. putu 9 za Mikuliće i onda skrenuti na pl. put 10 za Vrapče. Ma ne, isfurana turistička staza! Idem pl. putom 54 do Crnog vrha pa onda na našu desetku za Vrapče. Pl. put 54 zaboravljena je staza nakon izgradnje Vrapčanske streljane, ali ne i meni koji ju svake godine više puta prođem i koliko--toliko očistim, a  preklani sam ju malo i markacistički poprčkal, bit će to atraktivnije za planinare i još uvijek najkraća staza od Risnjaka do G. Vrapča. Sjurih se po navedenoj stazi i evo me kod spomenika u G. Vrapču, a preko puta birtija. Bio je to lijep, prekrasan dan, pun dojmova i preokreta za jednog planinara markacista,

a prijeđenih 30 km i 9 h hoda san će odnijeti.

 

Drugi dan odmah sam se bacio na posao. Prebacio sam iz GPS-a sve u kompjutor, izradio kartu prijeđene dionice, izvadio sve podatke i stavio ih na papir, a normalno, sve sam fotkal jer bez fotoaparata ne idem ni pi... Jedva sam čekal ponedjeljak da čujem komentare u društvu.

 

Ponedjeljak sastanak. Predsjednik društva Marjan Herceg oduševljen! Dopredsjednik Dragutin Valečić isto. Konačno, krenulo je - diskusija, prijedlozi,odluka: dobro je to, ali previše je  30 km, ajmo to malo smanjit, na jedno 20 km. Hm... ha.. Dobro, 20 je 20. Ajmo markacista ponovno pinklec na pleća, GPS u ruke, idemo smanjiti kaj se smanjiti da. Prijedlozi su bili da izostavimo dom Risnjak, pl. put 54, naš put 10, a da furamo najzapadniji dio Medvednice koji treba popularizirati i pokazati sve njezine ljepote.

 

Krećem preko Ponikva za slap Sopot. To bi trebala biti najistočnija crta zamišljene obilaznice uključivši kompletan naš pl. put 4 kojim se vraćam na početak ili start VO. Dolazim doma, opet za kompjutor i sve ispočetka. Podaci na kompjutoru pokazuju sada 17 km, to je malo i još se moram vraćati 600 m do Sopota i natrag. Ništa, idem u krevet, možda nekaj novo sanjam.

 

Odsanjal sam novu ideju. Već prije me je mučil naš put 4, tzv. Slijepa ulica do Sopota, a  kako poznam sve te terene, znam: ako produžim dalje makadamom 200 m od Sopota, mogu lijevo preko potoka za 15 m doći do pl. puta 8, izbjegnuti vraćanje po istom putu i produžiti kilometražu za obilaznicu. Ideja je tu, i kaj mi je preostalo nego pinklec na pleća, sve kaj treba za nove parametre, nove kilometre u nogama. Dolazim doma, punim kompjutor, crtam nove karte, računam: 22 km.

Meni se to sviđa, stavljam opet sve na papir i čekam novi sastanak društva. Dolazi ne znam koji već ponedjeljak, prezentacija nove obilaznice i članovi zadovoljni, predsjednik presretan, a ja tek sad vidim da smo još na početku. Vidim, „pale“se i drugi članovi društva, neki se nuđaju. Stariji panj Antun Debeljak Toni  nuđa se da pomogne, Dragec

osmišljava budući dnevnik, značku našeg Vrapčaka za one koji prođu buduću obilaznicu. Dogovaramo se da budu metalni žigovi, ha... dobro (ipak se kreće), razmišljam, pa to tek treba dati komisiji za putove PSH pa ona to treba vidjeti, izaći na teren i dati svoje mišljenje i di je tomu kraj?

 

Razdijelili smo poslove. Tehnički dio preuzima Dragec: dnevnik, značke i žigove, a ja kontakt s komisijom za putove i točkanje novih dijelova puta obilaznice kako bi komisija PSH, kad izađe na teren, mogla dati svoj sud i eventualne primjedbe ili prijedloge. Ponovno čitam i učim iz knjige Zdenka Kristijana planinarski putovi da vidim jel sam kaj fulal ili krivo napravil, da bude što bolje napravljeno za komisiju. Preko interneta stupam u kontakt s gospođom Jasnom Kosović, šaljem joj sve napravljene karte i tragove GPS-a zamišljene obilaznice na uvid.

 

Uz svesrdnu pomoć Tonija dočekasmo dan izlaska komisije PSH na teren u obilazak predložene Vrapčanske obilaznice. Rano ujutro krećemo iz G. Vrapča, 3 člana komisije PSH, Toni i ja pl. putem 4 preko Dragulinca i naše livade (Družinca), prihvaćam poneke markacističke primjedbe, susrećemo srnu na putu i dolazimo do Veternice sa saznanjem da komisija, a pogotovo pročelnica, na Medvednici ne voli čuti ni za kakve nove putove, a ja ih vodim na novu prečicu Veternica-Bizek. Novi susret s divljom svinjom i malim gujcekima, dolazimo na pl. put 2 i čujem komentar: pa mogla bi proć, ima smisla. Idemo dalje, novi put, preskakanje kamenoloma Bizek. Pročelnica je odmah dala primjedbu: ima označeni

put 2A, zašto raditi novi? (a ja si mislim, zbog smeća) prihvaćam primjedbu i zamišljam - ponovno pinklec na pleća itd. Ništa, krećemo dalje markiranim putovima za Kamene svate, s uživanjem smo prošli i vidjeli K.S., odmorili se i napili izvorske vode na Jambrišakovom vrelu. Prilazeći novim dijelom puta iza slapa Sopot do Sopota, tih 600 m produžetka puta 4, komisiji je bilo prihvatljivo pa nastavljamo putem 4 preko Talijanove pećine i Kolarove gore natrag do početka VO. Komisija je još imala primjedbu na KT 8 da je preblizu KT 1, sve u svemu 80% dobro, 20% treba izmijeniti, tj. prihvatiti prijedloge komisije. Kaj to za mene jednog markacista znači prespavati, sanjati nove ideje, pinklec na pleća, GPS u ruke, novi parametri, nove karte, novi kilometri, novi sastanci i dogovori.

 

Travanj je, sve se zazelenilo, ne vidim više smeće na kamenolomu Bizeka, pronalazim prekrasan vidikovac s pogledom na Podsusedsko dolje i dalje sve do Samoborskog gorja, odlično mjesto za KT 4, odlazim na prijevoj Kolareve gore, prihvaćam odličan prijedlog Zdenka Kristijana za KT 8 Talijanova pećina, ponovno sve u kompjutor, nove karte, piši, riši, šalji komisiji, dogovaraj sa Zdenkom i konačno načelno prihvaćena Vrapčanska obilaznica, ali nije to gotovo. Dogovaramo datum otvorenja VO 29. 05. 2011. Uh, koliko još imamo posla! Treba očistiti obilaznicu, maknuti zarušena stabla, markirati, urediti markacistički sva križanja na cijeloj obilaznici, napisati putokaze i sve to po ps-u, što znači pinklec na pleća i strašnu volju, a već sam prehodao 150 km da bi se ostvario jedan san i opet nije gotovo!

 

Gotova je priča jednog markacista o ostvarenju sna o Vrapčanskoj obilaznici PD “Vrapče“, a ostale su i druge priče, koje će možda netko ispričati.

 

(Željko Avdagić, planinarski vodič i markacist, 20.3.2012.)